Simultanizam njegovog osjećajnog i cerebralnog prepleta stvara, posredstvom dubinskog pogleda koji besprijekorno bilježi ovozemaljske zove i izazove, pjesnički glas u kojem melemno pulsira poezija jezika i jezik poezije a pjesnik se izdiže do tačke odakle je moguće u stihu, sviješću i srcem "moliti" se za čovjeka i za svijet "Muzi".
Izuzmemo li vladarske loze Nemanjića i Petrovića u kojima su se književnim poslom bavili i vladari, i prinčevi većina njih potonji svetitelji samo se za još dve porodice: Ilića i Šantića može reći da su zasnovale i održale pesničku tradiciju.
Rađamo se sami i umiremo sami.
Pa i u Ženevi se nije zabavio više od dva dana, te se što pre vratio u Mostar.